Ademaga Mešić

Budući da je nacija podijeljena na vjerske i regionalne skupine, Mešić ponavlja da je nužno razdvojiti pojam vjere od pojma nacije, te tvrdi: “Mi nismo Turci, nego smo po vjeri Muslimani a po naciji i našem lijepom hrvatskom jeziku Hrvati.”

On vrlo jasno razdvaja pojam vjere od pojma nacije. Stoga uvjerava sunarodnjake da su “zavedeni da im je neispravno mišljenje u pogledu vjerskog nazora a naročito naziva našeg jezika kojim mi govorimo, da naš jezik nije bosanski i da bosanskog jezika nema nego da je naša pokrajina Bosna i Hercegovina obilježena tim nazivom i da je naš jezik hrvatski i da mi nismo Turci negoli da smo muslimanske vjere a hrvatske narodnosti”. U Hrvatskoj, dakle, “žive tri vjere ali jedna narodnost - hrvatska”. Prema Mešiću muslimani su po narodnosti “Hrvati muslimanske vjere, kao što Grci žive u Turskoj i nazivaju se Turci a vjere pravoslavne”. Očito je da je Mešić svoju bitku za jezik vodio na dva fronta: protiv srpstva i protiv bošnjaštva. On tvrdi da su Srbi “odvraćali muslimane od nacionaliziranja u duhu hrvatskom”, ali muslimani “nisu htjeli ni da čuju da oni govore srpski”. Srbi su također, nastavlja Mešić, “pomagali” Benjaminu Kállayu, zajedničkome ministru financija i upravitelju BiH u stvaranju bošnjaštva koje uključuje sliku da muslimani “nisu Hrvati i da naš jezik nije hrvatski nego da smo Bošnjaci a jezik bošnjački”. Stoga je Mešić glavnim kriterijem uspjeha svog “pokreta” za buđenje muslimana smatrao stvaranje “pravog osjećaja za svojim materinskim hrvatskim jezikom”. Dakle, jezik muslimana nije “bosanski” i “bosanskog jezika nema”, nego je “naša pokrajina Bosna i Hercegovina obilježena tim nazivom”, a naš je jezik “hrvatski”. (...) Prema Mešiću, muslimani su dokazali da su “nacionalni” upravo očuvanjem svoga jezika tijekom osmanskog razdoblja: “Osmanlije su nas silili da se turciziramo, da se odrodimo od svoje narodnosti, da od nas Hrvata naprave Turke (...) Mi smo sačuvali naš hrvatski jezik u našoj užoj domovini.”